Sažetak | Futsal je naziv za sportsku igru koja je predstavljena 1930. godine, s osnovnim ciljem da se omogući igranje nogometa u uvjetima gdje je na raspolaganju manji prostor za igru od onoga koji je bio propisan nogometnim pravilima. U stranoj se literaturi često navodi kako je Futsal službeni naziv koji se koristi za five side indoor football / soccer (Dogramaci, Watsford, i Murphy, 2011; Beato, Coratella i Schena, 2016 ), dok se na našem govornom području još uvijek vrlo često koristi naziv „mali nogomet“. Danas je to veoma popularan sport koji se nalazi pod okriljem najviše svjetske nogometne federacije FIFA-e. O popularnosti futsala govori i podatak kako se njime bavi više od 12 miliona igrača u preko 100 zemalja svijeta (Beato, i sur. 2016). U prošlosti su igrači futsala najčešće bili uključeni u nogometna natjecanja, dok se danas ovim sportom na vrhunskoj razini bave isključivo profesionalni igrači. Benvenuti, Minganti, Condello, Capranica, i Tessitore, (2010) ističu kako je kao posljedica navedenog došlo do konstantnog unapređenja tehničko-taktičkih elemenata igre, brzine izvedbe tih elemenata koje igrači izvode sa i bez posjeda lopte, a dodatnu složenost u izvedbi predstavlja i činjenica da igrači na terenu tijekom utakmice nemaju točno definiranu poziciju u igri pa samim time moraju posjedovati veći broj specifičnih tehničko-taktičkih znanja. U usporedbi sa nogometom, na tehničku učinkovitost igrača futsala dosta utječe manja lopta koja 30% manje odskače od nogometne, što od igrača futsala zahtjeva dodatnu sposobnost kontrole lopte kao i sposobnost brzog dodavanja lopte po tlu (Burns, 2003; Goncalves, 1998). Nadalje, manja dimenzija terena i česte promjene posjeda lopte zahtjeva od igrača brzo donošenje odluka i sposobnost izvođenja velikog broja ponovljenih sprinteva tijekom svih faza igre (Vaeyens, Lenoir, Williams, i Philippaerts, 2007). Također, je važno navesti kako se futsal igra na terenu dimenzija 40 x 20m, sa 4 igrača u polju za igru i jednim golmanom. Svaka ekipa ima pravo na 7 igrača za zamjenu (6 igrača i jedan golman) uz neograničen broj izmjena tijekom utakmice koja se igra dva puta po 20 minuta. Upravo ta pravila determiniraju futsal kao visoko intenzivnu tjelesnu aktivnost u kojoj se igrači prilikom obavljanja uloga i zadataka u igri kreću velikom brzinom (Beato i sur. 2016). U skladu s time Berdejo del Fresno, (2012) navodi kako je futsal visoko intenzivna tjelesna aktivnost tijekom koje se ubrzanja i kratki sprintevi (najčešće 1 – 4 sekunde) izvode maksimalnim i/ili submaksimalnim intenzitetom, a isprekidani su kratkim intervalima odmora i/ili aktivnostima niskog intenziteta. Prikazane vrijednosti se razlikuju ovisno od razine natjecanja, stila igre, protivnika, te brojnih drugih čimbenika poput kalendara natjecanja ili samog značaja utakmice. Tako primjerice Dogramaci i sur (2011) u istraživanju provedenom na uzorku igrača Australske reprezentacije (elitni igrači) i igrača koji nastupaju u Nacionalnom prvenstvu (subelitni igrači) dobili su značajne razlike između ova dva kvalitativna razreda igrača u mnogim parametrima uključujući i one koji su određeni sposobnostima efikasnog izvođenja agilnih kretnih struktura tijekom utakmice. Ako rezultate ovoga istraživana usporedimo s istraživanjem provedenim na igračima futsala u Španjolskoj (Barbero Alvarez, Soto, i Granda, 2004) možemo primijetiti kako su tijekom analiziranih utakmica elitni australski igrači izvodili manji broj promjena aktivnosti (svako 8 – 9 sekundi), u odnosu na igrače koji nastupaju u Španjolskoj (svako 7 sekundi) što autori pripisuju nižem intenzitetu igre, igračkom iskustvu, kao i različitim metodološkim pristupima u prikupljanju podataka te u budućnosti preporučuju daljnju provedbu sličnih istraživanja kako bi se mogle jasnije utvrditi razlike u strukturi igre kod igrača koji nastupaju na različitim nivoima natjecanja. Sukladno prikazanim istraživanjima Rodrigues, Ramos, Mendes, Cabido, Melo, Condessa, i Garcia (2011) ističu kako je futsal aktivnost u kojoj igrači stalno mijenjaju brzinu kretanja, smjer kretanja kao i pređene udaljenosti tijekom izvođenja tehničko-taktičkih elemenata u svim fazama igre. Kao posljedica svega navedenog može se zaključiti da sposobnost izvođenja agilnih kretnih struktura kod igrača futsala uvelike determinira njihovu kvalitetu, a samim time i odgovarajući protokoli za dijagnostiku ove sposobnosti imaju veliku važnost kako u znanosti tako i u svakodnevnoj trenažnoj praksi. |