Ples je estetska kineziološka aktivnost kod koje dominira aciklički tip kretanja (Findak i Prskalo, 2004), a u strukturi kineziologije koju je postavio Mraković (1992) pripada području specijalne kineziologije – konvencionalnih aktivnosti. Govor tijela koji predstavlja neverbalnu komunikaciju kojom se iskazuju osjećaji, događaji, ali i sposobnost kojoj je čovjek autor, sredstvo i samo umjetničko djelo. Ples kao i glazba je univerzalno komunikacijsko sredstvo i zahtjeva: uvjerenja, osobine, stavove, sposobnosti, znanja, ponašanja i vještine. Datira u daleku povijest, u životinjskom svijetu. Ljudi su plesali da bi se obraćali bogovima, pričali životne priče, privlačili pažnju okruženja, opuštali se, zabavljali, natjecali se. Plesali su sami, u grupi, uz glazbu ili bez nje. Ples je sport, umjetnost, zabava, rekreacija. Jako je bitan za razvoj društva i zajednice, osigurava razvoj funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, antropoloških karakteristika, poboljšava kreativnost i utječe na fizičko i psihičko stanje. U ovom radu predstavit će se dvije vrste plesa, povijesno istraživanje naroda i kultura, utjecaj ključnih plesnih ličnosti na budući tijek plesa, te zašto postoje predrasude kada su neki plesovi u pitanju.