Nogomet je jedan od najpopularnijih sportova diljem svijeta, ekipni sport u kojem sudjeluju dvije ekipe od jedanaest igrača ili igračica. Pripada polistrukturalnim kompleksnim aktivnostima. Cilj igre je što brže kretanje lopte i osvajanje što većeg prostora na terenu kako bi se ostvario krajnji cilj, a to je postizanje zgoditka. Nogometna igra se iz godine u godinu sve više i više razvija i unaprjeđuje. Pojačava se tempo igre, povećava se dinamika i količina kretanja na terenu i s toga se povećavaju zahtjevi tehničko taktičke komponente nogometa. Za uspješnost u nogometnoj igri odgovoran je niz antropoloških obilježja i specifičnih sposobnosti igrača da upravljaju taktičkim stilom igre, ritmom i tempom igre, te naposlijetku i vlastitim bioenergetskim kapacitetima. Tijekom utakmica i treninga igrači se nalaze u dosta različitih situacija koje se neprestano mijenjaju. Isto tako, intenziteti strukture gibanja stalno su u promjenjivom tonu, od maksimalnog opterećenja do potpunog mirovanja (Dujmović, 2000). Prema ranije navedenom može se utvrditi da nogomet kao i ostali sportovi današnjice zahtijeva konstantno i temeljito praćenje antropološkog statusa sportaša. Motoričke sposobnosti su jedan od najtestiranijih segmenata antropološkog statusa, bez konkretnih informacija o motoričkim dimenzijama sportaša, veoma je teško provoditi bilo kakva zapažanja u vrhunskom sportu. Povećanjem tempa, brzine igre i tehničko taktičkih zahtjeva u nogometu raste potreba za što boljim i kvalitetnijim kondicijskim treningom. Dobra kondicijska priprema nije zastupljena samo u pravilnom izboru sadržaja, opterećenja i metoda već i u preventivnim tj. zaštitnim elementima kondicijske pripreme. Prisustvo znanosti u današnjem nogometu pomaže ljudima u razumijevanju različitih mehanizama koji su odgovorni za unaprjeđenje nogometne igre, a da bi se izradio i proveo kvalitetan plan i program rada u vrhunskom sportu, potreban je uvid u specifične zahtjeve pojedinog sporta, te uvid u aktualno stanje relevantnih sposobnosti, osobina i znanja sportaša. Potrebno je pratiti funkcionalne, specifične motoričke i psihološko-sociološke pokazatelje pomoću kojih možemo dobiti uvid u stanje treniranosti pojedinog sportaša. Dijagnostika sposobnosti, osobina i znanja, uz planski provođenu sportsku pripremu i kontrolu efekata trenažnog rada, smanjuje mogućnost ozljeda i preduvjet je optimalnog sportskog razvoja djeteta sportaša (Vučetić, 2016).