Nogomet kao „najvažniju sporednu stvar na svijetu“, svrstavamo u jedan od najpopularnijih sportova na svijetu. U nogometu se dvije ekipe po jedanaest igrača, od kojih je jedan na golu, a ostalih deset se dijele na igrače obrane, sredine i napada, nadigravaju tko će postići više pogodaka. Također, osim podjele na obrambene, vezne igrače i napadače, nogometaše dijelimo i prema poziciji unutar pojedine trećine na centralne ili bočne. Zbog ovakvih pozicijskih podjela postoje i različiti morfološki, funkcionalni, motorički i tehničko-taktički zahtjevi za pojedinog igrača unutar jedne nogometne momčadi. Prema kriteriju strukturalne složenosti sporta, nogomet pripada grupi polistrukturalnih kompleksnih sportskih igara s velikim brojem različitih kretnji kao što su hodanje, trčanje, skokovi, ubrzanja, sprintovi i drugo. Nogometna utakmica ono je što predstavlja krajnji cilj mnogobrojnih treninga i odricanja, te upravo u njoj dolazi do izlaganja svih bitnih motoričkih, funkcionalnih te kognitivnih sposobnosti. U nogometu se eksplozivna jakost, brzina i agilnost, uz aerobnu i anaerobnu izdržljivost, ističu kao najvažnije kondicijske sposobnosti relevantne za uspjeh (Marković i Bradić, 2008). Zbog napretka nogometne igre kroz dugi niz godina, današnji nogomet obiluje mnogobrojnim brzim i naglim promjenama smjera kretanja nogometaša radi postizanja prednosti unutar same igre u odnosu na protivnika. Posljedica toga u današnjem vrhunskom nogometu sve veća je potreba za treningom agilnosti. Agilnost se kao sposobnost može definirati na više načina, a najčešće je opisana kao brzina promjene ubrzanja ili smjera kretanja cijelog tijela uslijed nekog podražaja (Sheppard & Young, 2006). To je sposobnost koja zahtijeva visoku razinu neuromuskularne učinkovitosti kako bi mogla održati ravnotežu tijela prilikom mijenjanja smjera pri različitim brzinama. S obzirom na njenu sve veću važnost u današnjem nogometu, u ovom ćemo je radu detaljnije analizirati.