Istraživanja koja se provode prepoznaju razliĉite faktore rizika, i faktore odvraćanja od doping ponašanja u razliĉitim sportovima odnosno sportskim disciplinama. Osnovni cilj ovog rada bio je utvrditi povezanost odabranih sociodemografskih, zdravstvenih i sportskih prediktora s doping-faktorima u (1) sportovima visoke energetske zahtjevnosti (dizanje utega); (2) sportovima visoke tehniĉke zahtjevnosti (sportovi s reketom); i (3) sportovima visoke taktiĉke zahtjevnosti (jedrenje). Istraţivanje se sastojalo od tri studije, od kojih je svaka obraĊivala pojedini sport. Uzorak ispitanika sastoji se od ukupno 293 sportaša, natjecatelja seniorskog uzrasta (stariji od 18 godina). Ukupan uzorak ispitanika obuhvaća tri homogena subuzorka i to: sportaše koji se natjeĉu u sportu visoke energetske zahtjevnosti (dizaĉi utega i powerlifting sportaši; N=27); sportaše iz sportova visoke tehniĉke zahtjevnosti (tenis, stolni tenis, badminton; N=188); te sportaše iz sportova visoke taktiĉke zahtjevnosti (jedrenje; N=78). Ovo istraţivanje u stvari se sastoji od triju studija koje su se bavile problemom istraţivanja u trima razliĉitim subuzorcima. Prvo istraţivanje bavi se dizaĉima utega (sportovi energetske zahtjevnosti), drugo istraţivanje istražuje sportove s reketom (sportovi tehniĉke zahtjevnosti), a treće je istraţivanje vezano uz sportaše iz sportova visoke taktiĉke zahtjevnosti (jedrenje). U dizanju tega utvrĊena je izuzetno visoka konzumacija dopinga, kao što je bilo i oĉekivano, dok je religioznost intepretirana kao protektivni faktor u smislu konzumiranju dopinga. Sportski faktori (uspjeh i sl.) nisu se pokazali povezanima s doping ponašanjem. Nalazi studije provedene na sportašima iz sportova s reketom sugeriraju da se najranjiviji subuzorak sastoji od sportaša koji su snaţno uvjereni da je doping prisutan u njihovom sportu. U ovim sportovima uoĉena je niska razina povjerenja sportaša u mišljenja trenera i lijeĉnika s obzirom na pitanja o dopingu. U jedrenju je uoĉena izuzetno niska tendencija potencijalnog korištenja dopinga, što je opravdalo dosadašnje stavove o jedrenju kao dopingom nekontaminiranom sportu. Isto tako ova studija ukazala je na neispravnost stava da se prehrambena suplementacija treba sagledavati kao moguća „ulaznica“ u doping ponašanje. MeĊutim, potrebna su daljnja istraţivanja egzaktnih nutritivnih potreba tih sportaša. Takva analiza neće samo osigurati detaljniji uvid u stvarnu nutritivnu potrebu i nuţnost NS, već takoĊer i sprijeĉiti moguću zloupotrebu i prekomjernu potrošnju prehrambenih suplemenata. Komparacijom rezultata studija postaje jasno kako se zloupotreba supstanci u sportu širi izvan onih koje pospješuju sportsku izvedbu (primjerice visoka konzumacija alkohola u sportovima s reketom). Ovi problemi trebaju se preciznije istraţiti budućim studijama, te, uz prikladnu validaciju, inkorporirati u anti-doping intervencijske programe. Sliĉno suvremenim programima prevencije droga koje danas ukljuĉuju supstance za pospješivanje izvedbe koje su se proširile i meĊu generalnom populacijom, kao što su anaboliĉki steroidi, pragmatiĉka antidoping prevencija za sportaše trebala bi dosezati izvan uĉinaka za poboljšanje izvedbe te uzeti u obzir sportaše kao pojednice koji postiţu izvrsne rezultate u sportu, ali isto tako i ţive ţivot izvan sportske arene. Stoga se pragmatiĉka anti-doping politika treba proširiti kako bi se inkorporirali napori za smanjenje kompromitirajućih i socijalnih i zdravstvenih posljedica povezanih sa UZS sportaša, pored konvencionalne metode kontroliranja korištenja, te nedavno nastalog pristupa suzbijanja nabave. To će pak pomoći u oslovljavanju trenutne antidoping edukativne kratkovidnosti koja se fokusira samo na korištenje supstanci u kontekstu sporta te zanemaruje što sportaši rade izvan sporta. Dok testiranje dopinga bazirano na detekciji mora odrţati taj fokus, anti-doping edukacijski programi imaju enorman potencijal vidjeti šumu od drveća, dosegnuti izvan sporta i prevenirati doping radeći pozitivan utjecaj na životne izbore sportaša, oĉekivanja ishoda i životne ciljeve.