Cilj ovog završnog rada je prikazati pedagoške prakse baletnih profesora u klasičnom baletu, a koje se primjenjuju na djecu i adolescente tijekom njihovog baletnog obrazovanja nekoć i danas. Pojam pedagoške prakse podrazumijeva principe učenja i odgoja djece u baletnim školama koji su postali standardni i općeprihvaćeni u kontekstu hrvatskog i svjetskog baleta. Naime, baletom se bavim od svoje 7.godine i iako sam proživjela neke od najljepših trenutaka, ostvarila brojna prijateljstva te plesala u mnogim svjetski poznatim baletnim predstavama, s vremenom sam shvatila koliko negativnih posljedica ova vrsta umjetnosti ima na psihofizičko zdravlje i to sve radi primjenjivanja pogrešnih praksi kojima omalovažavaju i vrijeđaju učenike. Većinom su to stariji profesori također obrazovani autoritarnom stilom koji se prenosi „s koljena na koljeno“ generacijama unatrag. S obzirom na prethodno, smatra se da je takav stil učenja potrebno iskorijeniti s obzirom na ozbiljne posljedice koje može ostaviti na samopoštovanje i realnu sliku o sebi ali i na značajan utjecaj na svakodnevni život, bio poslovni ili socio-emocionalni. Glavna teorija rada jest da zastarjele prakse i autoritarni stil poučavanja ne mare za pojedinca, tj. zanemaruju njegove individualne potrebe i interese. Fokus je isključivo na profesionalnu fizičku spremu i savršenu baletnu tehniku kako bi se predstave mogle izvoditi besprijekorno. Suprotno od toga, moderan pedagoški pristup koji se sve više počinje primjenjivati u baletnim školama omogućava ravnopravniji odnos između učenika i profesora, što djetetu omogućava da se razvija u svom punom kapacitetu i prihvati različitosti između sebe i drugih, a da se, pritom, ne izgubi autoritet i poštovanje profesora. Stoga bi takav pristup trebao biti prioritet svakog baletnog profesora ukoliko je njihov cilj izgraditi plesače koji su tehnički vješti, kreativno izražajni i emocionalno inteligentni, te na kraju uspješno ostvareni u baletu, ali i u drugim životnim granama.